Ovaj crnohumorni roman o propalom češkom glumcu kojemu je jedini san i opsesija zaigrati Hamleta na dubrovačkom Lovrijencu, prema mišljenju žirija izuzetak je u današnjoj prozi jer pokazao se "kao sunčana pjega, kao spasonosni bljesak reflektora, dakle, kao svjetlosni orijentir za izlazak iz mračnih raspoloženja"
Obrazloženje žirija pročitajte u cijelosti na http://www.tportal.hr/kultura/roman2013/272309/Mujicicev-humoristicni-roman-izuzetak-je-u-danasnjoj-prozi.html
U nastavku donosimo ulomak iz romana - Frantin prolazak kroz Srpsku Krajinu.
ŽIVOT (s velikim Ž)... "Ono što više ne mogu zamisliti bez suza u očima. Život još i danas se javlja u malim nevažnim stvarima kojima je dostatna nježnost." (Paul Eluard)
Dvoglavlje šesto - 1. dio
potkraj rujna 1991.
Škoda je šibala kao pomamna kroz gusti, teško prohodni i providni mrak.
- Pazi na te barikade! - još su zvonile u Frantinim ušima prestrašene Čorine riječi.- Svakih nekoliko kilometara cesta vam je prepriječena balvanima i gromadima kamenja. Ne jurite kada vas zaustave, dajte im propusnicu i pokažite ovaj veliki crveni papir na vozačkom staklu.
- Oblijepljen sam ko prga pred izbore! - pokušao je duhovito odgovoriti filmašu. - Od ovoga bi se mogao napraviti sjajan dokumentarac! Počni već sutra sa snimanjem!
- Samo vi vozite oprezno i nenapadno. A ako vas zaustave a ne prođu ni crveni papir, ni posteri, ni porpusnica, pozovite se na mog drugara Srketa.
- Uostalom, i taj bi tvoj koelga mogao zakopati sjajnu filmčinu! - pokušao je Fanta nasmijavanjem ohrabriti mladića, ali i svoju usranu malenkost. - Zamisli kad bi kod nas počeo rat, pa kad bi na front poslali vojnike Formana, Menzela, Jasnog, Sveraka ili možda pani Chytilovu! Koja bi to pišurija bila!
- Ne zadržavajte me, preklinjem vas! - tresao se Čora. - Primijetit će da me nema i početi tražiti... Idite, molim vas ko Boga! Toza i Dane tamo kod pumpe znaju da ćete proći i neće vas zaustavljati.. Zbogom i pazi kako voziš, moj Hamlete! - bile su to posljednje mladićeve riječi.
Barikada nije bilo već dugo, dugo...
Svjetla su rezala mrak, a onda su se pred pločom Gračac sljubila s uličnom rasvjetom.
Ugledao je prvu naoružanu patrolu, ali im je, onako nehajno, samo mahnuo iz jurećeg auta i dobacio: - Hitan zadatak! Ne zaustavljaj...
Potom je, po Čorinom naputku, do daske okrenuo volumen na svom tranzistoru s kojeg je na pažljivo namještenoj stanici zaorila neka turska, grčka ili meksička glazba... Pjevačica se derala kao da je deru, a harmonika i brass kao da su je nadglasavanjem pokušavali spriječiti u tom glazbenom crimenu. No očito je to izazivalo radost u tih poluvojnika koju su bauljali Gračacem.
- Mali je talentirani redatelj! - zaključio je Fanta. - A i spremnik je do vrha napunio gorivom... Uistinu je mislio na sve.
Dilemu Knin ili Obrovac stari je Hamlet riješio u hodu. Odlučio se za Knin zbog već spominjanog Srleta. Bilo je to kao da se, recimo, odlučio za biti.
Fanta je pičio dalje... Prema moru... Prema Dubrovniku...
No ipak je dva, tri puta stao pred barikadama i pokazao nekim bradatim momcima isprave usput pokušavajući biti što mirniji, ozbiljniji, stroži ispod šajkače s kokardom. Problema nije bilo. A veliku je ulogu pritom odigrao i glazbeni repertoar s pomno odabrane radio stanice. Kao i scenografija, to jest odabir plakata nalijepljenih na škodina vrata i jarki, ćirilicom ispisano slogan na vozačevim vratima Obo je Cpбиja!
O Čoro, Čoro, kako si mi samo poklonio divan audiovizualni identitet! Sam Manitou te čuvao u onim kalmajovskim ličkim gudurama!
Na raskrsnici Knin-Split i Benkovac-Šibenik pala je neočekivana odluka izazvana dugogodišnjom traumom svih kontinentalaca: kako što prije do mora! Kilometraža je bila presudna. Fanta je dao žmigavac desno i zapalio prema Benkovcu i, jasno, Šibeniku!
Škoda je, nakon silnih gor-dol uspona i spustova, te lijevo-desno krivina i okuka, bila šokirana dugom, ravnom i ravničarskom cestom bez skretanja, uvijanja, uspinjanja i puštanja… Kao da ni ta prometnica više nije imala strpljenja, te je vodila direktno prema moru. Da se odmori… i okupa! No, umjesto barikada ovdje su se već na samom početku počeli pojavljivati ozbiljniji sudionici u prometu… tenkovi. Malo pomalo pa bi se uz cestu ukazao sveti tenk s ministrantom tenkistom u kupoli. Dečki su Franti, koji bi zatrubio u prolazu, nevoljko mahnuli i bezvoljno mu dali znak da produži dalje…
Zorilo je… U ariji se već osjećao miris mora… Štoviše, Franti se činilo da čuje i šum valova… Čak je imao osjećaj da su mu i usne nekako slane…
Odjednom se pred njegovom zahuktalom škodom počela formirati dugačka, nepregledna kolona tenkova.
- Srećom idemo u istom smjeru! – pomislio je. – I konačno to je regularna vojska, pa ću imati kakvu-takvu zaštitu od onih drumskih desperadosa..
U jednom je trenu zastao uz tenk i ležerno doviknuo vojniku koji je virio iz rupe na vrhu. – Hej, koliko do mora?
- Eno ga, bre, pred nama – odgovorio je nadglasavajući buku motora momak s tenkističkom kapom. – Ja ga odavde lepo vidim!
- A Šibenik?
- Odma levo. Iza okuke i mosta. AL civilstvo i paravosjka tamo ne sme, jer ga još drže ustaše… - dodao je.
Posljednje riječi Franta
je prečuo. Stisnuo je papučicu i poput Formule 1 poletio uz kolonu iz koje su
mu tenkisti histerično vikali.
Na izlazu s ceste i pred
skretanjem ulijevo, video je krajičkom oka, ali je, pod adrenalinom poput
narkića koji je namirisao šut, sumanuto oštro skrenuo lijevo, prema mostu i Šibeniku.
Zatim je za sobom jasno začuo puvcnjeve…
Odahnuo je čim se škoda dohvatila mosta.
Iznenada, na samoj sredini
mosta s koje su se na drugoj strani nazirali uniformirani ljudi iza kojih se vidio
Šibenik, škoda je stala.
Kao konj, ili bolje
rečeno kao magarac kad se ukopa. Ni makac.
Franta je bjesnio,
poslije dva-tri uzaludna anlasiranja, izletio i u trku bacio kapu u more…
Pojurio je u smjeru glasova sa šibenske strane, koji su bili glasni i
nerazgovjetni. – Trči, trči… Brže, brže… - čuo ih je kako panično dovikuju.
I već kad je mogao
razaznati ljude u tim poluuniformama, začuo je silan prasak. Iza leđa mu je
tako bljesnulo da je pomislio kako je oslijepio… I konačno, taj isti
audio-vizualni efekt bacio ga je visoko u zrak… Osjetio je silan udar i shvatio
da leti prema zabezeknutim licima s druge strane mosta…
I tu sve prestaje.
I svijetlo… I zvuk… I
osjećaj…
Počela je vladavina
Gluhog Mraka.
I njegovog Veliko Brata.
Straha.
Nema komentara:
Objavi komentar