Priče nas mogu odnijeti kamo god želimo, s njima se možemo družiti bilo kad i bilo gdje, one iskazuju vjernost i onda kada nam se čini da smo iznevjereni, one su s nama i onda kada nam se čini da se nebo srušilo na nas. Meni su priče postale najodanijim saveznikom tijekom dugogodišnjeg rada s ovisnicima. Jednostavno sam, manje-više ne hoteći, počela skupljati i bilježiti priče iz najrazličitijih izvora i kad mi se činilo da mi nedostaje riječi, odnekud se pojavila priča. Tada je na najbolji način odradila svoj zadatak: bilo da je smirila napetost trenutka, bilo da je pokrenula zainteresiranost, bilo da je smanjila pasivnost ili otpor pacijenta, bilo da je pokrenula bujicu pitanja...napisala je autorica Božena Galoić u uvodu
Priča 1: Kuća na brijegu
Uspinjao sam se kamenim stubama, polako i s mukom, zastajući po koju minutu na svakome proširenom platou predviđenom za odmorište. Dolje mir, grad i luka utopili se u podnevnoj žezi. U zraku miris oleandra i monoton zuj pčela. Na trećem odmorištu, negdje na polovini uspona, odlučih zastati malo dulje kako bih predahnuo.
Minulo je jedanaest godina otkako sam se posljednji put uspinjao ovim stubama. Bilo je to zadnje godine mojega obitavanja, tu u gradu u Hrvatskom primorju, iz kojeg sam se potom odselio u Zagreb.
U međuvremenu dolazio sam redovito ovamo, svake godine u kolovozu, provesti dio godišnjeg odmora. Obilazio bih rijetke prijatelje koji su mi tijekom godina postajali tek znanci, šetao ulicama i trgovima svojih studentskih dana. Nikada nisam propustio otići u povijesni gradić na vrhu brijega, ponad grada, do kojeg se može ovim kamenim stubama.
Mnoga popodneva provodio sam na tome mjestu, kamo me, osim prekrasne panorame na zaljev, grad i luku u doli, privlačila i mala žuta jednokatnica, vazda pritvorenih škura, mjestimice ispucala pročelja i već dotrajala krovišta. Svračajući godinama na to mjesto, nikada nisam zamijetio nikakva možebitna stanara, nikad nikakva života u toj kući.
Iz godine u godinu, stajala je tu sama, nijema, za mene tajnovita. Makar je budila silnu znatiželju u meni, bijah neodlučan upitati mještane o sudbini i žiteljima te kuće. Mislio sam kako ću se jednog dana odvažiti sam prići vratima, pokucati i napokon utoliti svoju radoznalost. I što me je ta želja više opsedjala, to sam bio skloniji odlagati njezino ispunjenje za doiduću godinu.
Proteklo je tako ovih jedanaest godina i ja ne ostvarih svoje namjere. Žuta jednokatnica s pritvorenim škurama na vidikovcu ponad brijega ostala bi i dalje moj tajnoviti sumotritelj grada u doli da u veljači ove godine ne dobih pismo sljedećeg sadržaja:
"Poštovani,
ima već desetak godina kako vas, za ljetnih mjeseci, viđah u našemu mjestu na brijegu. Ne trudite se prisjetiti tko sam, nećete uspjeti, s obzirom na to da se nismo nikad osobno upoznali. Zapravo, pratim vas svih ovih godina kako zamišljeno i sa znatiželjom gledate u zaškurene prozore one žute jednokatnice na vidikovcu. Da ne biste pomislili kako vas uhodim, moram vam otkriti svoju malu tajnu, ja sam jedini stanar te kuće koji je proteklih godina sjedio s druge strane pritvorenih škura, pogleda uprta u vaše radoznalo lice. Čekao sam da dođete do vrata, da pokucate. Pitat ćete se kakav sam ja to čovjek, zašto vas nisam pozvao da dođete kad sam i sam želio susret s vama i vidio istu želju na vašem licu.
Vidite, poštovani, proteklih godina često sam razmišljao o vama i uvijek iznova stvarao odluku da otvorim grilje i pozovem vas u kuću. Sam ne mogu izaći, teško hodam, star sam već i nemoćan. Vidjevši vas radoznala i u dvojbi, sluteći kako ste vi stvorili odluku da napokon priđete, odustajao bih i prvi korak prepuštao vama, vašoj odluci. Kad biste se vi okrenuli i odustavši od svoje nakane uputili ka stubama, osjetio bih neodoljivu želju da viknem za vama, da vas pozovem. Ipak, suspregnuo bih se i sve odložio za dogodine, za doidući kolovoz, za drugo viđenje.
I opet bi se ponavljalo isto.
Pišem vam, eto, jer slutim da neću doživjeti naše ponovno viđenje u kolovozu. Ove sam zime teško obolio, valja mi se spremiti za dug počinak. To kako sam saznao za vašu adresu posebna je i vrlo zanimljiva priča koju ću vam usmeno priopćiti pri našem susretu. Nestrpljivo vas očekujem, Vaš Kruno".
Ponajprije bijah zatečen ovim pismom, potom ljut, da bih naposljetku pokušao sve to zaboraviti kao jednu djetinju, senilnu, budalastu igru skrivača. No, s večeri, znao bi mi pasti na um moj neznani motritelj i pisac čudna pisma. Ipak, odlučio se pisati i zavrijedio je, ako ne susret, a ono uljudan pismeni odgovor. Ne znajući na koga nasloviti pismo, to sam se, nakon mnogo premišljanja, našao na putu da razriješim tu jedanaestogodišnju igru.
Izbjegoh vožnju autobusom, bojeći se da će me prebrzo dovesti na vrh brijega, ravno pred vrata one jednokatnice zaškurenih prozora, nijema i neodlučna, nepripravna za uzmak. A iskusan čovjek valja unaprijed uključiti mogućnost uzmaka u svoje čine, uzmak kao mirnu izvjesnost i ispriku. Polako uspinjanje stubama ostavljalo mi je vremena da dobro razmislim o konačnoj odluci. Uspevši se napokon na vrh brijega, svrnuh u hlad jedine krčme ovdje.
Pijući hladno pivo, razmišljao sam o tome da upitam kojeg mještanina o tom čovjeku prije negoli se susretnem s njime. Ipak, odlučih bez ikakova propitivanja otići do njega i riješiti svoju dvojbu. No ne mogoh prići. Visoka ograda prepriječi mi put.
Jedan čovjek u radničkom kombinezonu sjedio je u sjeni i pušio.
A gdi bi vi, a?, javi se otpuhujući duhanski dim kroz nos.
Na vidikovac, zar se ne može? Ne, ne morete, sad tamo gradimo stambenu zgradu. A što je sa starom žutom kućom, ote mi se potiho. A što bi bilo, lagumali smo je, eto što. Stari Kruno ni da, ali otkad je pri tri miseca zauvik partija, ide sve ka po loju.
Još da ni ove žege i pri bi bili gotovi.
Dugo sam čekao na stanici, dok nije došao autobus kojim sam se odvezao dolje u grad. (Ivica Biočić, psihijatar, radio na Odjelu ovisnosti 1980.-1990.g.)
Nema komentara:
Objavi komentar