Scenarij 4: Kuda ide ovaj svijet?
Kuda ide ovaj svijet? je scenarij temeljen na negativnom razvoju svih grupa faktora – stanovništva, tehnologije, okoliša i politike, odnosno kako bi svijet izgledao da:
- broj stanovnika raste,
- migracije su izvan kontrole,
- potrošnja vode raste brže od broja stanovnika,
- vodene tehnologije su nedovoljne i nedostupne,
- klimatske promjene imaju veći efekt no što se mislilo,
- industrijska zagađenja nisu sanirana,
- urbanizacija neplanirano raste,
- politička I gospodarska integracija svijeta stagnira ili je zaustavljena.
Kaos je najbolja riječ kojom bi se mogao opisati svijet 2030. godine. Entuzijazam o svjetskom ujedinjenu koji je isprva donosila globalizacija nepovratno je uništen ekonomskom krizom 2008.-2011., nakon koje je uslijedio blagi izolacionizam i stvaranje zona interesa pet velikih sila: SAD-a (obje Amerike, Bliski istok, Australija i Japan), Kine (zemlje Pacifičke regije bez Australije), Indije (zemlje srednje Azije), Rusije (zemlje bivšeg SSSR-a) i Europske Unije (Mediteran i Afrika). Veliko smanjivanje zaliha pitke vode i napetosti koje su uslijedile uvjetovale su da do 2025. godine geopolitičari ne dijele zemlje na bogate i siromašne, već na one s vodom i one bez vode.
Samo između 2015. i 2030. izbilo je više od 10 ratnih sukoba u regiji Bliskog istoka (kontrola Jordana i Golanske visoravni), Afrike (kontrola Nila, Senegala i velikih afričkih jezera), srednje Azije (kontrola himalajskih izvora pitke vode). Ono što je uzrokovalo veliku zabrinutost jest širenje podjele interesnih zona pitke vode na području Arktika i Antarktike, odnosno na zalihe pitke vode u njihovim ledenim kapama, koje se iz godine u godinu smanjuju. Pojava „vodnih izbjeglica“ predstavlja možda i najveći sigurnosni problem, budući da je riječ o očajnim ljudima koji su voljni dati i život da ostvare cilj: život u boljim uvjetima od onih od kojih su pobjegli.
Prema mišljenju CIA-e, između 2015. i 2030. stanovništvo subsaharske Afrike zbog silnih migracija se toliko izmiješalo da je postalo nemoguće utvrditi na kojem području živi koji narod, zbog čega se cijela regija promatra kao velika nehomogena masa izbjeglica koja se u potrazi za boljom budućnošću neprestano kreće i udara na granice partnerskih zemalja Europske unije (zemlje Sjeverne Afrike) i klimatskih nešto ugodnije područja južne Afrike. Snažan efekt klimatskih promjena uzrokovalo je i topljenje permafrosta na Aljasci i u tundrama Sibira, čime su ta područja do jučer nepogodna za život postala veoma poželjna, najviše zbog činjenice da su izuzetno bogata vodom. Ta je promjena dovela i do promjene u geostrateškim odnosima, budući da su „žedne“ Kina i Indija odjednom za susjeda dobile vodom još bogatiju Rusiju, koja na svom istoku nema dovoljno stanovnika da obrani novostečeno bogatstvo.
Prema procjeni UN-a, u tom dijelu Azije moguć je sukob zbog pitke vode u kojem će se za osvajanje/održavanje pozicija možda koristiti i atomsko oružje. Slična procjena dana je i za regiju Bliskog istoka, u kojem je nestašica vode uzrokovala još veće napetosti između Izraela i arapskih susjeda. Voda je tako do 2030. cijenom sustigla naftu i postala prvoklasno političko i ekonomsko oruđe, koje s jedne strane omogućava zemljama s višklom vode da postanu bogate zemlje izvoznice, a onima koje je nemaju da psotanu zavisne i spremne na upotrebu oružja da bi došle do nje. Uz te napetosti potrebno je spomenuti i paradoks da se usprkos nedostatku pitke vode sve veći broj ljudi doseljava u gradove te se taj broj megapolisa (gradovi koji broje više od 20 milijuna ljudi) do 2030. godine povećao na više od 30. Međutim, kako megapolisi ne omogućavaju jednake uvjete života za sve, najnoviji doseljenici često žive u getima i uvjetima gorim nego prije doseljenja, zbog čega u tim dijelovima grada buja kriminal te se česti građanski nemiri i izbijanje bolesti uzrokovanih nedostatkom vode ispravne za piće. U cijeloj zbrci, malo trko je obratio pažnju na dvije činjenice koje su obilježile 2030. godinu: na Antarktici je zbog globalnog zatopljenja nestao posljednji pingvin, a Australija je službeno proglašena pustinjom.
b) Europa: Nova i Stara Europa mijenjaju pozicije
Do 2030. godine Europska unija susrest će se sa svojim najvećim izazovom – stvaranjem nepremostivog jaza između članica koje imaju dovoljno pitke vode i onih koje to nemaju. S današnjeg gledišta, paradoksalno je što su zemlje bogate vodom nekad „siromašne“ zemlje tzv. Nove Europe, a siromašne vodom nekad bogate stare članice Unije. Zbog zahtjeva za raspodjelom viška vode „žednim“ članicama Unije, vodom bogate članice objedinile su se u blok kako bi se suprostavile tim zahtjevima, nudeći prodaju vode po tržišnoj cijeni ili u protivnom najavljujući izlazak iz Unije. Osim iseljavanja stanovništva, u sve žednijim gradovam Europe postali su česti nemiri zbog učestalih redukcija u opskrbi vodom, dok je idnustrija još od 2020. Godine osuđena na korištenje isključivo reciklirane vode. I dok se nastavljaju prepirke između dvaju blokova članica prođširene Unije, koja 2030. uključuje Tursku i sve zemlje Zapadnog Balkana, na granicama Unije nastala je još opasnija prijetnja. Zbog učestalih konflikata između Izraela, Sirije i Jordana te napetosti između Turske, Grčke, Bugarske i Cipra iz očaja u tim pokušajima ne štede ni vlastite živote. S druge strane, alarmantno stanje zaliha pitke vode u svim zemljama Sjeverne Afrike uzrokovalo je političku nestabilnost u regiji i stvaranje snažne emigracijske struje prema Španjolskoj, Malti, Francuskoj i Italiji. Velike gužve na granicama dovele su do sve većih nemira i korištenja sve brutalnijih sredstava prsile od strana organa sigurnosti, što uzrokuje zavist pa i mržnju useljenika prema „mrskim Europljanima“ koji su krivi za njihovu sudbinu ima napretek. Ovaj novi terorizam usmjerena je prije svega na vodenu infrastrukturu i vodi se principom Ako Bog nije dao nama vodu, nećete je imati ni vi!
Vlasti zemalja u kojima se nalaze kampovi nemoćne su obuzdati taj rastući bijes, kako zbog stvarne nemoći, tako i zbog činjenice kako dijele neke stavove s tim „vodnim izbjeglicama“. Kako nemaju kapaciteta za borbu s tim problemom bez velikih žrtava, budući da su njihovi najbolji stručnjaci zaokupljeni rješavanjem pritiska još većeg i brutalnijeg vala „vodnih izbjeglica“ koji prijeti iz zemalja subsaharske Afrike, kampovi postaju neka vrste „države u državi“ i poput južnoameričkih favela uvode vlastita pravila ponašanja. Takav razvoj događaja izazvao je pojavu političkog separatizma u tim „euro-favelama“, odnosno jačanje ksenofobije i pristaša uporabe krajnje sile za rješenje tog problema. Prema mišljenju analitičara, konačni obračun dviju nepomirljivih struja vrlo je izvjestan.
c) Hrvatska: Kriza kao permanentno stanje
Izuzetno negativni trendovi u gospodarstvu koji su započeli gospodarskom krizom 2009. godine nastavljeni su sve do 2012. godine, kada je zabilježen oporavak gospodarstva. Međutim, šteta je do tada već napravljena….
Nema komentara:
Objavi komentar