Zagrebačka blagdanska ozračja - slavlja, priredbe, zabave na početku 20. stoljeća

Naša biblioteka "Memorija i grad" odnedavno je bogatija za novi naslov "Zagrebačka blagdanska ozračja", autorice Aleksandre Muraj. 

Kroz 14 poglavlja autorica nas vodi u Zagreb na prijelazu s 19. na 20. stoljeća u kojima opisuje jedan od aspekata života stanovnika Zagreba: običaje uz pojedine blagdane kao i neke od praksi provođenja slobodnog vremena. Podsjetnik je to na običaje od kojih su neki ostali sačuvani samo na starim obiteljskim fotografijama.

Kako smo ušli u vrijeme Adventa, za ovu prigodu dijelimo s vama ulomak iz knjige o obilježavanju Božića u Zagrebu s kraja 19. stoljeća.

Pročitajte ulomak iz knjige.

Od došašća do Herodeševa

I u doba Hirčeva djetinjstva (60. i 70. godine 19. stoljeća) razdoblje Adventa već je odisalo pripremama za buduću svetkovinu. Pobožni su građani ranim jutrom odlazili u crkve na pokorničke mise, a dan prve zornice bio je početak pojavljivanja uličnih prodavača pereca... Desetak dana prije Božića u grad su pristizali Slovaci iz Štajerske na kolima natovarenim jelama i smrekama.... Seljanke iz okolice povećavale su svoju ponudu...Za božićno gastronomsko obilje ondašnjim Zagrepčancima nije bila dovoljna samo puretina, već bi se tri dana prije Božića na tržnicama prodavali praščići i odojci, a nije nedostajalo ni divljih pataka, drozdova kao i puhova.

Ukrase za Božić tada su još većinom izrađivali sami ukućani. Na glavnome gradskom trgu kupovali su boje za pozlaćivanje i posrebrivanje oraha i lješnjaka, šarene papire, lančane ukrase i sl. a tu se nabavljao pribor i za domaću izradu jaslica, u prvome redu papirnati arci s otisnutim višebojnim sličicama sudionika betlehemske svete scene... Na Badnjak je u ranim jutarnjim satima domaćica umijesila gibanice koje su se nosile na pečenje u pekarnicu. Neizostavne su bile orehnjača i makovnjača, katkad i sirovnjača. Pripremao se i poseban kruh-božićnjak, kojemu će, uz dvije svijeće, biti mjesto na svečanom prostrtom stolu. Puran će se peći na sam Božić.

Poslije svih pripremnih poslova svečani je trenutak nastupio u ranim večernjim satima kad se božićno drvce unijelo u sobu, pričvrstilo za pod i započelo ukrašavanje. Bio je običaj da se na vršak bora priveže glavica luka. Kako se u to doba drvce držalo u kući sve do Svijećnice (2. veljače), luk bi za to vrijeme već potjerao klicu pa se po njezinoj dužini predviđalo hoće li biti dobra ljetina. Povješali bi se zlatni i srebrni orasi i lješnjaci, slatkiši u obliku anđela, voća ili životinja, sitne pozlaćene jabučice, a crvena jabuka-božićnica stavila se na istaknuto mjesto. Dodali bi se lanci od šarena i srebrna papira te figura duha svetoga, koji bi se pomicao od strujanja zraka kadgod je tko otvorio vrata. Obvezne su bile i svjećice, a u podnožje bora smjestile su se jaslice.

Večernja zvonjava na crkvama s pozivom na Zdravomariju bila je znak da se upale svjećice, okupljena obitelj klekne pred jaslice te zapjeva staru hrvatsku pjesmu Narodil se kralj nebeski! Zatim se poslužila večera. Uz  pjevanje i drugih božićnih pjesama te druženje čekao se odlazak na ponoćnu misu. Po povratku s polnoćke ukućani bi se okrijepili obrokom koji tad više nije bio posni, a uobičajeno ga je, uz sve ostalo, krasila hladetina. 

Dok je na badnjačko prijepodne gradskim ulicama i trgovima prevladavala vreva i užurbanost, poslijepodne je Zagreb utonuo u tišinu. Ispraznile su se gostionice i kavane da bi potpuni mir nastao poslije 20 sati. Novinari izvješćuju kako Zagrepčanima u pravilu nije bilo drago da neki njihovi sugrađani badnjačku večer provode sami pa bi ih gostoljubivo pozivali u svoje domove. U osvrtu na svetkovanje Božića u 19. stoljeću pisac novinskog napisa iz 1916. ovako objašnjava:

„U ono doba, naime po prilici prije pedeset godina, nije bilo obitelji koja nea blagdane nije imala goste. Tko je imao podstanara, pozvao ga je u goste. Činovnik učitelj, častnik bez obitelji nije trebao zalaziti u gostionu, jer je svaki bio pozvan u privatnu kuću. Nije bilo težaka, koji je preko blagdana u Zagrebu, a da ne bude pozvan budi kojem znancu ili onomu, kod koga je bio nadničar.“ (Novosti, 24.XII.1916.)

Na Božić se prisustvovalo prijepodnevnoj misi, a djeci je bilo osobito privlačno razgledavanje jaslica u crkvama. Taj je dan obitelj obično provodila kod kuće u miru i zadovoljstvu, dok bi se drugoga božićnog dana, na Stjepanje, odlazilo u posjete ili su se dočekivali gosti u vlastitom domu.