"El viento
es un pais que se fue" Oscara Andréas Barrientosa Bradasica je djelo koje
spada među najbolje romane svjetske književnosti morskih avantura, stoji u recenziji
uglednog književnog kritičara iz Santiaga de Chilea, Daria Osesa.
Ovaj čileanski
pisac hrvatskog podrijetla, u svom prvom romanu prenosi nas u
najudaljenije mitske i zemljopisne prostore do kud se može stići ako se krene
iz luke „Puerto Peregrino“. Glavni lik ovih avanturističkih lutanja je pjesnik
Saratoga. U prvom planu on počinje putovanje u potrazi za knjigom „El Azimut“,
koja je tako legendarna kao i povijest koju pripovijeda. U drugom planu potraga
je za malim gradićem kitolovaca zvanim Kerguelen. Ovaj roman na svoj način
upozorava da je suvremeni svijet izgubio iluzije.
U knjizi se
nalazi i šest kraćih priča istog autora.
Pročitajte ulomak
iz knjige.
EPILOG
Osjećam se kao
da sam doživio opći slom svijeta, oh Pueblose (Pablo de Rokha)
Kada sam probudio Velikoga Gusara
on je grlio kormilo kao da se čvrsto drži za nesigurnu istinu koja, čini se, ne želi iščeznuti. Nebo je bilo poput zviježđa Andromede: silovitom brzinom
izmjenjivali su se život i smrt. Posvuda je zavladala zimska oluja. Pojavile su
se ledenice, a vjetar koji je puhao silovitom brzinom uvlačio se u
najskrivenije kutke ogrtača.
Nesumnjivo, bio je to Kerguelen,
republika u koju su izbjegli ljudi koje se nikako nije moglo ukrotiti.
- Stigli smo, Veliki Gusare -
rekao sam mu gledajući nebo iz kojeg su padale debele pahuljice.
- Sanjao sam budućnost, Anibale
... Moja me braća očekuju na velikoj svečanosti. I Leon de Abril je tamo ...
Nikada ga do sada nisam vidio
tako potištenog, čak ni onda kada su nedaće bile razvidne i izvjesne. Sada je
nalikovalo na staru harfu, na suho drvo s čijih je zelenih krošnji padala
smrznuta rosa smrti. Taj se događaj rutinski ponavljao kao da s odvija u nekom
ružnome rimskome cirkusu. Mucao je nesuvisle rečenice.
Privezali smo brod za stupove na
jednome malenome drvenom molu i sišli na kopno. Hodali smo uskom stazom koju
snijeg nije uspio sasvim zamesti. Ustrajno je sniježilo. Nalikovali smo na
dvije bijele spodobe koje su prodrle u neprobojno područje.
Vjetar je slamao smrznuti pokrov
kojim smo napredovali. Snijeg je bio gust i topio se, a ledenice nalik suzama
visjele su po zrcalnom rubovima fjordova.
- Stigli smo ... - rekao je
Veliki Gusar - ovdje ćemo moći razgovarati s Vijećem. Bit će gostoljubivi prema
nama ...
Je li to bio planet ili država?
Svjetlost koja se probijala kroz nepravilne pukotine na drveću nije pripadala
ovome svijetu. Prije bi se moglo reći da smo se nalazili u nečemu što je
sličilo na čistilište li na anatemu. Radio se o mjestu izuzetne hladnoće.
....
Dugo smo obilazili uništene prostorije
kojima su se služili lovci na kitove. Vjetar je uz poteškoće njihao drvene i
mesingane nadstrešnice. Iza rasklimanih vrata nalazili su se komadi svijeća,
napušteni strojevi, ostaci opreme rasuti po oštećenome podu. Vijorila je jedna
izblijedjela, prljava, poderana zastava na kojoj su se nalazili kit i ukrštene
osti.
- Svi su otišli, Saratoga - tiho
je šaputao - svi su otišli ... Otišli su s vjetrom
...
.. Nada je sunce koje izlazi iz mora, vatreni pupak;
vjetar je zemlja koje više nema. Zbog toga snažni vjetrovi svojim uraganskim
šaputanje podsjećaju da je cjelokupno putovanje smrt, pepeo koji ukrašava krunu
zaborava. Njihova nas rika udaljuje od zemlje smionih duša, od uzvišenog
sjećanja .. - pročitao sam glasno jedan
odlomak iz Azimuta, koji sam slijedio kažiprstom.
Vjetar je i dalje puhao iznad
krošnji drveća prekrivenih snijegom.
Nema komentara:
Objavi komentar